Tranzicija nepravde

150 150 Partija radikalne levice

Foto: Vahida Ramujkić

piše: Siniša Jelovac

Svo vreme je uredno plaćao porez i komunalije kao svaki savesni vlasnik, da bi jednog dana, kada je podneo zahtev za legalizaciju dela kuće koji je dozidao tokom devedesetih godina, saznao da se njegova kuća zapravo vodi na Železnicu. Zahtev za legalizaciju mu je odbijen i Ivan se obratio sudu sa tužbom za utvrđenje vlasništva. Suđenje se oteglo, objekat nastavio da menja vlasnike… Zvuči kao samo još jedna od bezbrojnih tranzicionih vlasničkih zavrzlama na koje institucije nemaju odgovor, i koje se u beskrajnom parničenju samo još više komplikuju i udaljuju od rešenja. Međutim, slučaj porodice Timotijević postaje jedinstven nakon što je na zemljištu na kom se kuća nalazi počelo raščišćavanje terena za gradnju mega projekta Beograd na vodi. Ne hajući za sudski proces utvrđivanja prava vlasništva, Grad Beograd je ekspropriisao kuću i naredio rušenje, ponudivši Timotijeviću stan u zakup na pet godina, nakon čega bi njegov status ostao neizvestan. Bolji uslovi mu nisu ponuđeni jer je po mišljenju Pravobranilaštva „pravno nevidljiv“. Timotijavić naravno nema razloga da prihvati ovu ponudu dokle god se ne okonča spor o njegovom pravu na vlasništvo nad kućom.

Rušenje objekta se nije desilo do danas, jer su se vlasti povukle pred protestom solidarnih građana koji su se okupili da zaštite Timotijevića. Koliko god da je solidarnost neophodna kada telima treba sprečiti ulazak buldožera, podjednako je važno da se pažnja javnosti usredsredi i na postupanje Višeg suda u Beogradu, pred kojim se vodi postupak po tužbi Ivana Timotijevića protiv svih aktera promene vlasništva nad kućom: Iskre, Železnice i Republike Srbije. Da bi Ivan Timotijević postao „vidljiv“ potrebno je da sud presudi da je kuća njegova; a da bi sud odlučivao potrebno je da kuća postoji, jer će u protivnom odbaciti tužbu o vlasništvu nad objektom kog (više) nema.

Na početku sudskog postupka Timotijevićev advokat Aleksandar Radivojević je tražio privremenu meru zabrane bilo kakvih promena na objektu do okončanja sudskog spora. Sud je ovaj predlog odbio, čime je otvoren put ka eksproprijaciji i rušenju.

Posle višegodišnjeg odlučivanja o privremenoj meri, suđenje je konačno počelo 26. septembra ove godine. Advokat Radivojević je u dugom detaljnom izlaganju izneo slučaj i obrazložio kontekst socijalizma u kom je Iskra postala vlasnik objekta i koji je kasnije dodelila svom radniku Timotijeviću. Da li će sud na isti sveobuhvatan način razmatrati predmet ostaje da se vidi, jer se zastupnik Iskre usprotivio izvođenju „suvišnih“ dokaza. Zastupnica Republike Srbije je pokušala da prebaci lopticu na Grad Beograd, a Železnice se nisu pojavile na ročištu.

Drama Ivana Timotijevića i njegove porodice je paradigma odnosa države prema građanima čija su prava postala „nevidljiva“ zbog promene sistema, odnosno ostala su negde „zagubljena“ usled arogantnog i bahatog odbijanja reformatora da se pobrinu za kontinuitet prava koja su građani stekli u socijalizmu.

Ivan Timotijević je svoje pravo stekao u jednom sistemu koji je srušen u devedesetim godinama, a tokom demokratskih promena i formalno je likvidiran. Ta formalna likvidacija je stvorila brojne praznine i nerešena pitanja, zbog čega neretko ljudi ostaju bez krova nad glavom, a sve pod plaštom uspostavljanja i zaštite privatnog vlasništva.

Društvena svojina i stanarsko pravo bili su važni instituti socijalističke Jugoslavije na kojima je počivala sigurnost građana. Konfuzni vlasnički odnosi nad stambenim objektima u socijalizmu nisu bili toliko bitni kao danas, jer u tom sistemu je pravo na stan visoko vrednovano, mnogo više od vlasničkog prava. Smatralo se da je sistem dužan da radnim ljudima obezbedi stambenu sigurnost. Nezamisliva je situacija da u Titovoj Jugoslaviji vas i vašu porodicu izbace na ulicu iz jedinog krova nad glavom zato što su dva društvena preduzeća tamo nešto brljala oko uknjižbe vaše kuće!

Većina građana Srbije otkupila je početkom devedesetih dobila pravo da otkupi stanove koje su dobijali od svojih preduzeća, ali mnogi drugi nisu, jer su u stanovima u kojima su živeli imali status koji im nije davao pravo na otkup. Ti ljudi su sa promenom sistema upali u političko-pravni vakuum za koji država nikada nije ni pokušala da nađe rešenje, već ih je ostavila da se „snalaze“.

U solidarnu podršku Ivanu Timotijeviću sam se uključio prvenstveno zato što mi je problem dobro poznat iz ličnog iskustva. Moj otac dobio stan 1993. godine od tada društvenog preduzeća Zmaj, zajedno sa još trinaest ljudi na stambenoj rang listi. Međutim, jedna radnica koja je takođe konkurisala za stan osporila je pred sudom odluku stambene komisije o njenom bodovanju, što je sprečilo one koji su stanove dobili da ih otkupe do okončanja spora o rang listu. Verovali ili ne, spor između Zmaja i radnice da li je ona dobro bodovana ili nije, trajao je punih 18 godina!

U međuvremenu je Zmaj privatizovan 2008. godine. Kupio ga je konzorcijum privatnih lica, koji su na prvom sastanku sa stanarima rekli da su stanovi sada postali njihovo privatno vlasništvo, da se na nas više ne primenjuje Zakon o stanovanju i ponudili nam otkup stanova po tržišnim cenama, što smo mi naravno odbili. Nije bilo druge nego da idemo na sud, sa zahtevom da nam novi gazda Zmaja omogući otkup stanova po Zakonu o stanovanju.

Posle mnogo godina parničenja, sud je presudio po zakonu, da je novi vlasnik preduzeća dužan da nam omogući otkup stanova po Zakonu o stanovanju. Borba je međutim bila vrlo neizvesna i lako se moglo desiti da sud donese drugačiju odluku. Iako su propisi bili na našoj strani, vladajuća neoliberalna ideologija je nametala sudu tumačenje da je samo pravo vlasnika privatnog kapitala neprikosnoveno, i da su svi koji se nađu na putu volji kapitala „pravno nevidljivi“. Uložili smo mnogo vremena i živaca, jer je loš i nedovoljno jasan zakonski prelazak s jednog sistema na drugi ostavio sudijama širok prostor za tumačenje, što često dovodi do nepravednog ishoda. Zahvaljujući ličnom zalaganju, razumevanju sudija, a verovatno i sreći, mi smo pobedili.

Zavođenje neoliberalnog sistema u Srbiji je u međuvremenu otišlo korak dalje. Ivan Timotijević više nema samo problem da novi sistem ne haje za njegova prava. Njegov položaj dodatno otežava to što su dogovori vladajuće garniture sa investitorima postali važniji od zakona i institucija Republike Srbije – ako je dogovor sa investitorom takav da se teren raščisti u određenom roku, onda vlast ne interesuje to što sud još nije odlučio o pravima ljudi koji imaju nesreću da tu žive.

Sud ima priliku da po slovu zakona donese odluku koja će dovesti do pravednog rešenja. Na nama je da pomognemo sudu da ne podlegne „višim interesima“ bilo kakvog neoliberalnog projekta, pa ni Beograda na vodi, već da zaštiti prava Ivana Timotijevića i mnogih radnika stečena u čovečnijem sistemu Titove Jugoslavije.

Tekst je objavljen u dodatku Bilten za samoobrazovanje i društvena pitanja, uciteljneznalica.org I dnevnom listu “DANAS” u rubrici Dijalog.

BUDI U TOKU!

Prijavi se na naš newsletter i budi u toku sa svim našim aktivnostima i novim sadržajem.