Usled sve većeg zaoštravanja podela u društvu i eskalacija na protestima, sa kojima smo susreli tokom proteklog leta, ali i trenutnog naizgled zatišja sa strane studentskog pokreta, koji se susreo i sa nastavkom školske godine i suštinski završetkom blokada, smatramo da smo u obavezi da ponudimo naš pogled na trenutna dešavanja. Celokupnu analizu društvene situacije i razvoja studentskog pokreta od kraja 2024. godine beležimo konstantno i kroz posmatranje i kroz rad na terenu i nju ćemo u tom obliku izneti sa malo veće vremenske distance. Stoga će ovaj tekst biti pre svega naš osvrt na studentski pokret poslednjih meseci. Analizu ostalih političkih dešavanja obradićemo u zasebnim tekstovima.
Ono što smo nazivali studentskim protestom, a što je preraslo u neku vrstu studentskog pokreta, definitivno se izmenilo u odnosu na početnu fazu ove društvene pobune. Iako se nije odrekao svog prvobitnog cilja tj. ispunjenja četiri zahteva, Studentski pokret je drastično izmenio odnos prema sredstvima za ostvarenje tog cilja, i usput ga je proširio čitavim nizom zahteva za društvenim promenama koje su i dalje u procesu objedinjavanja u okvire jedinstvenog programskog dokumenta. Ono što je bilo isticano kao snaga novog društvenog pokreta – plenumsko organizovanje, u ovoj fazi je stavljeno po strani jer se studentski pokret okrenuo onome što je prvih meseci borbe izbegavao – elektoralnoj politici i zahtevu za izborima. Zaboravljanje insistiranja na tome da „studenti ne žele izbore već ispunjenje zahteva“ i naglo okretanje ka pritisku za vanredne izbore nije iznenadilo Vladu, kojoj je to dobrodošlo nakon višemesečne propagande o tome da se iza studentskih antikorupcijskih zahteva krije isključivo želja za smenom vlasti, kao što nije iznenadilo ni bilo koga ko je pažljivo pratio kretanja studentskog pokreta i previranja u i okolo njega, ali jeste iznenadio mnoge studente učesnike blokada, kao i deo tihih podržavalaca studentskih zahteva koji su dolazili iz redova simpatizera ili birača Srpske napredne stranke i njenih koalicionih partnera. Taj zaokret koji deo studentskog pokreta nije očekivao, jeste bio jedan od uticajnih faktora na smanjenje broja studenata na blokadama i učesnika studentskih plenuma.
Smanjenje brojnosti studenata na plenumima je važno jer je nesporno da je plenumsko organizovanje odigralo ključnu ulogu u prvoj fazi ovog protesta. Bez sumnje su tome doprineli i leto, sezona godišnjih odmora, na kraju i početak ispitnih rokova. Osim toga, sa suženjem politike plenuma na elektoralnu politiku, deo studenata se povukao, a jedan broj je smatrao da je umesto na plenumima važnije učestvovati u tzv. decentralizovanom kontrolisanom haosu na ulici, i njegovim potonjim manifestacijama.
Međutim, stvaranje studentske liste i priprema za izbore svakako su postali stvarnost nove faze studentskog pokreta. Podrška velikog dela građana koji su pumpali sa studentima od sredine februara, od kojih su mnogi prihvatili ideju lokalnog organizovanja u zborove (na koje su, podsećamo, studenti pozvali kao alternativu traženju izbora) svakako je opstala. Ali podrška jednog dela parlamentarne opozicije, koja je i do tada doduše bila na staklenim nogama, od momenta najave studentske liste nezavisne od političkih stranaka, a sve eksplicitnije poslednjih nedelja, u potpunosti se srozala. Vrlo je moguće da je više kritika studentske liste dolazilo iz redova parlamentarne opozicije i njenih glasnogovornika, nego od predstavnika vlasti, koja je doduše što direktno, što putem svojih medija i satelitskih analitičara, „upozoravala“ opoziciju da će ih studentska lista izbrisati. Razlozi za ovakve postupke i jednih i drugih su jednostavni. Opozicija je svesna da je studentska lista hoće izbrisati, a vlasti je lakše da se bori sa već kompromitovanim opozicionim funkcionerima nego sa studentskim predstavnicima koji potencijalno mogu biti bez „putera na glavi“ i polaziti iz pozicije nove političke snage. Ta kompromitovanost opozicije i jeste jedan od početnih faktora za tzv. ograđivanje studenata u blokadi od njih još od prvih dana blokada, ali njihovi pritisci na studentski pokret, pokušaji nametanja narativa, preuzimanja zasluga, govornika na protestima, i naravno ideja o prelaznoj odnosno ekspertskoj vladi kao rešenjima (od kojih su se studenti takođe „ograđivali“) doprineli su totalnoj nezainteresovanosti studenata za opozicione stranke, što je dalje vodilo do još veće netrpeljivosti određenih opozicionih figura prema studentskom pokretu. Gotovo izvesno drastično smanjenje broja opozicionih poslanika u Parlamentu usled predviđenog uspeha studentske liste, suočiće mnoge od njih sa gubitkom resursa, pre svega finansija kojima se održavaju kancelarije po Srbiji, plate funkcionera, honorari za medijske timove i sl. Sve ono što je neophodno ne samo za suprotstavljanje Srpskoj naprednoj stranci, već i za opstanak organizacija, a na šta niko od njih nije navikao. Sve ono sa čime se Partija radikalne levice svakako suočava od svog osnivanja, a usled izbornih zakona pisanih za bogate i cenzure od strane medija naklonjenih i vlastima i prozapadnoj opoziciji.
Uprkos zvaničnom strogom odvajanju od opozicije, razni elementi njenog narativa jesu prodrli u studentski pokret (takođe nimalo neočekivano s obzirom na vladajući narativ i dominaciju medija naklonjenih prozapadnoj opoziciji među učesnicima i podržavaocima protesta). Ideja o studentskoj listi prekomponovana je opoziciona ideja o listi eksperata, s tim što će, zahvaljujući pređašnjim potezima opozicije ona biti oslobođena od ljudi direktno povezanih sa njihovim strankama. Takođe, sam zahtev za vanrednim izborima jeste posledica pritisaka na studentski pokret od opoziciono-građanske javnosti.
Naš je stav da studenti u ovoj fazi nije trebalo da traže izbore već da nastave u pravcu izgradnje širokog društvenog pokreta kroz savez studentskog pokreta, sindikata i zborova, sa ciljem nastanka otvorenijeg antisistemskog pokreta, iako smo svesni koliko je teško bilo da se protiv različitih uticaja izbore i za ove iole autonomne pozicije. Iako ne možemo znati kako će izgledati kompletan sastav studentske liste, niti kako će u konačnici izgledati njen program, mi se sa njom nećemo nadmetati niti je sabotirati, dok god budu delovale one progresivne snage unutar studentskog pokreta koje su od početka zaslužile poverenje i već više puta izborile pozitivne stvari, i zaustavile uticaje onih koji bi studentsku borbu odavno iskoristili u svrhe daleko drugačije od volje većine naroda. Uprkos povremenim optužbama predstavnika vlasti da kontrolišemo ili utičemo na studentske plenume, ili gotovo konstantnim optužbama glasnogovornika prozapadne opozicije da se mešamo u volju studenata, ponovićemo i na ovom mestu da to ne činimo, da smo se prema studentskom pokretu ponašali korektnije od bilo kojih drugih političkih aktera koji su vrlo otvoreno, i gotovo svakodnevno što preko medija što preko svojih ljudi na terenu, pokušavali da se okoriste o studente i njihovu borbu. Naši studenti nisu bili za ovaj elektoralni zaokret studentske borbe, ali nisu ga ometali, i nastaviće da podržavaju pokret u onoj meri u kojoj progresivne studentske snage budu uspevale da istraju u svojim naporima, u čemu ćemo im svakako pomagati.
Da budemo jasniji, pored masovne politizacije studenata i osvešćivanja mnogih o ključnim temama za društvo i uprkos pritiscima „opozicionih“ političara koji bi najradije prećutali sve te teme (i naravno svesni da studentski pokret nije monolitan, te da oko svakog pitanja postoje sukobi, pa čak i totalno protivrečni stavovi i akcije direktno sukobljene jedne sa drugim), progresivnim stvarima smatramo izgradnju direktno-demokratskog pokreta koji antagonizuje i vlast i parlamentarnu opoziciju u praksi (iako je iskustvo angažovanja studenata u protestima poslednjih 10-ak godina i njihova ideološka pozadina nagoveštavala suprotno), otvorenu komunikaciju i saradnju sa sindikatima, koja je izrodila i prvo masovno protestno obeležavanje Prvog maja posle mnogo godina (za razliku od standardnog sindikalnog performativnog), ali i saradnju sa neformalnim radničkim i strukovnim kolektivima, koja je izrodila novu organizaciju – Društveni front. Iako smo svesni da to (i dalje) nije organizacija radničke klase, cenimo napore usmerene ka tom cilju, pratićemo njen razvoj, i podržavati dok mislimo da ide u smeru koji je prilikom osnivanja najavila. Važno je pomenuti i obeležavanje godišnjice NATO bombardovanja SR Jugoslavije i konstantnu kampanju oko zaštite Generalštaba, ali i činjenicu da studenti u blokadi nisu zaboravili svoje kolege iz Kosovske Mitrovice koje su više puta posećivali i zajedno sa njima organizovali različite aktivnosti. Takođe, nedvosmislena podrška borbi naroda Palestine za opstanak usred genocida koji se nad njim sprovodi, kao i podrška na terenu propalestinskim protestima u Beogradu i Srbiji, definitivno je važna stvar i u globalnom kontekstu i sjajan je primer nastavka solidarnosti koju su naši studenti iskazivali sa ugnjetavanim narodima i tokom prošlog veka u vreme antikolonijalnih borbi. Imajući u vidu sve ovo, smatramo da i u slučaju neuspeha studentske liste na eventualnim vanrednim izborima, postoji dovoljno elemenata na osnovu kojih bi se mogla nastaviti progresivna borba studenata na širokom spektru od borbe za demokratičnije studentsko organizovanje i dostupnije obrazovanje, preko antiimperijalističke borbe koja se lako može preneti na domaći teren, pa sve do podrške radničkoj klasi u klasnoj borbi u užem smilu.
U skladu sa tim, smatramo da bi za studentski pokret bilo najbolje da se drži širokog saveza sa Društvenim frontom i sindikatima sa jedne strane, i sa građanskim zborovima sa druge. Pojava zborova građana zahteva jednu zasebnu analizu koja bi se morala baviti i onim što su studenti od tih zborova zamislili, i onim što zborovi na terenu jesu (uz sve razlike među njima u zavisnosti od toga koja naselja i koju klasu predstavljaju), ali i ono što oni mogu da budu. U ovom trenutku, zborovi bi mogli da budu važan resurs u različitim lokalnim akcijama solidarnosti — spoljna podrška štrajkovima, pritisak za ispunjenje zahteva, npr. prosvetara, odbrana od prinudnih iseljenja i slično, pomoć u osvetljavanju i sprečavanju štetnih projekata. Ovakve situacije su se proteklih meseci neretko i dešavale. Naravno, ovo bi zahtevalo koordinaciju progresivnog dela studentskog i šireg pokreta i moguće je u situaciji u kojoj bi se studentski pokret opredelio za rad na duže staze i zaista oslonio na zapravo obespravljene, ujedno i ucenjene i odbačene sugrađane – radničku klasu Srbije, koja, prema nama, jedina i ima moć da se izbori za sistem po meri većine nas.
O mogućnosti ovakvog puta saznaćemo više kada i ako izađu programska načela famozne studentske liste, ali i onda kada budemo saznali da li će se studentski pokret orijentisati isključivo na izbornu politiku i sve svoje uloge položiti na pobedu na idućim izborima, ili će deo energije ipak posvetiti i borbi na duže staze, upravo kroz strpljivu izgradnju šireg fronta, zasnovanog na rešavanju ključnih socijalnih pitanja i oštrom odnosu prema imperijalizmu. Još jednom, u zavisnosti od stvari poput ovih, koje smatramo ključnima za bilo koga ko iskreno priželjkuje pozitivne promene u našoj zemlji, zavisiće i stepen naše podrške. O potencijalnim imenima na studentskoj listi o kojima spekulišu mediji nećemo trošiti reči, dok sama lista zvanično ne bude objavljena. Uostalom, mi svakako nismo uvereni u to da će skup ljudi odabranih sa toliko različitih strana, čak i ako bude imao najbolju volju, biti sposoban da se dovoljno dugo drži na okupu radi predstavljanja programa koji studenti budu objavili. Verujemo da će studenti izabrati mnoge dobre ljude, verujemo i da mnogo više njih neće biti ni približno onome što bismo mi voleli, ali naš je stav da se najkvalitetniji kadrovi stvaraju kroz dugotrajni zajednički rad i kroz izgradnju organizacije, zato uostalom već pet godina bez sredstava i pod cenzurom, uporno gradimo našu Partiju. Znamo da su studenti različitih opredeljenja, da mnogi smatraju da biju neideološku bitku, da mnogi vrlo svesno biju ideološku bitku na strani suprotnoj našoj, na kraju krajeva, jasno je da današnji studentski pokret nije socijalistički, za razliku od njihovih prethodnika na Beogradskom univerzitetu od pre gotovo sto godina. Bez obzira na to, računamo da će među odabranim predstavnicima studenata biti barem deo ljudi koji će se tog poziva prihvatiti časno, i koji će ostati dosledni idejama za koje će ih studenti zadužiti. Ukoliko te ideje budu bliske našima, ne napuštajući tradiciju progresivnog radničkog pokreta više od veka unazad, bićemo uz njih.
Napuštajući sada polje politike u užem smislu, i ono što većinu ljudi zanima – šta sve studenti mogu da urade za zemlju, moramo deo pažnje posvetiti i samim studentima i njihovim primarnim aktivnostima, studiranju i pokušaju opstanka na fakultetima u već otežanim uslovima bolonjskog sistema, sada pod dodatnim društvenim pritiskom stečenim ulogom glavnog društvenog faktora. Svima je jasno da zalet koji je studentska pobuna donela ne bi bio moguć, ili makar ne toliko snažan i brz, da nije bilo što otvorene, što prećutne podrške profesora i uprava fakulteta, i njihove odluke da ne stupaju u konfrontaciju sa studentima prilikom blokiranja ustanova. Tokom poslednjih gotovo godinu dana, profesori su i govorili na skupovima, u medijima, šetali sa svojim studentima, busali se u grudi podrškom gde god su mogli. Međutim šta se dešava danas tokom ispitnih rokova? Da li je opstala ta podrška i ima li razumevanja za studente? Postoji li razumevanje za egzistencijalne probleme, pitanje ostajanja na budžetu, ostanka u studentskim domovima? Ako postoji, retka je i nije javna, ni približna euforiji zbog studentskih protesta. Pored zdravorazumskog stava da je neophodno da uprave svojim studentima obezbede kvalitetan nastavak studiranja, koji neće biti na njihovu štetu, smatramo i da je sada idealan trenutak da studenti zahtevaju povoljnije uslovi studiranja, i poboljšanje kvaliteta studentskog života generalno.
Međutim, uz klasičan problem sa razumevanjem na liniji profesori-studenti – koji je bio dosta očigledniji na ranijim studentskim blokadama, koje su se prevashodno bavile Bolonjskom deklaracijom i studentskim standardom – u svetlu trenutne političke situacije ovde se provlači još jedna problematika. Ona se odnosi na pitanje u kojoj meri studentski pokret smeta postojećoj parlamentarnoj opoziciji i u kojoj meri će profesori izabrati njenu stranu naspram studentske. Dok se studentima onemogućava baza njihovog uspeha – prostori koje koriste za plenume i sastanke, a stavlja na teret bezbroj ispitnih obaveza bez razumevanja za vanredne okolnosti, kruni se i sam taj pokret, usporava se donošenje krucijalnih odluka i sabotira se njihova vodeća pozicija u pobuni protiv vlasti. Poput samoostvarujućeg proročanstva tvrdi se da studentski pokret ima falinke, da je direktna demokratija spora, da su studenti neodlučni i da nisu u stanju da oforme studentsku listu na vreme, dakle da su nesposobni da izvedu ovu borbu do kraja, te da bi „teret borbe“ trebalo da ponesu „neki drugi delovi društva“ (čitaj postojeća parlamentarna opozicija), iskusniji, sa više resursa, znanja, vremena itd. Pošto taj narativ definitivno nije prolazio tokom više meseci studentske borbe, sada tokom ispitnih rokova, uz profesore kao svesne ili nesvesne saradnike, vraća se u prvi plan uz pojačani pritisak na studentski pokret da primi u svoje redove i sada već na ivicu očaja doterana lica prvaka opozicije. Paradoksalna je situacija da profesori koji su mesecima „pumpali“ sada otežavaju ne samo politički rad, već i sam nastavak studija studentima koje su podržavali.
Na kraju, podsetićemo da Partija radikalne levice od samog početka posmatra i podržava studentsku borbu, odnosno one njene segmente koji se zaista zanimaju za promenu odnosa u društvu i koji razumeju da nije moguće očekivati bolje društvo samo promenom vlasti, već da je neophodno menjati mnoge stvari u sistemu. Predviđati danas uspehe ili neuspehe ovakve borbe vrlo je nezahvalno, a nama sa pozicija marksističke analize i nedopustivo, stoga se držimo linije koju ističemo od početka ovih protesta, a koju smo i u više navrata tokom ovog teksta naglasili – mi verujemo u put izgradnje narodne, socijalističke opcije, kroz format partije, i u skladu sa tim radimo na izgradnji naše organizacije, ali podržavamo svako kretanje u društvu, svaki vid otpora sistemu i zametke antikapitalističke borbe i udruživanja potlačenih, koji na koncu sve nas približavaju ciljevima u koje verujemo!
Glavni odbor PRL
