- Načela stečaja, u smislu člana 3. Zakona o stečaju, su između ostalih i kolektivno srazmerno namirenje stečajnih poverilaca. Nacrtom se ovo načelo drastično narušava u korist razlučnih poverilaca, u koje skoro isključivo spadaju banke. Ukoliko odredbe Nacrta stupe na snagu, banke će steći pravo na članstvo u Odboru poverilaca (koji odlučuje o pitanjima od značaja za stečajne, a ne za razlučne poverioce), kao i da predlože da se za imovinu pod hipotekom ukine tzv. "moratorijum na izvršenja" na period od šest meseci, sa mogućnošću produženja ukoliko u prvih šest meseci prodaja u izvršnom postupku ne uspe; dok banke pokušavaju da prodaju založenu imovinu stečajni upravnik njome ne sme da se bavi; da bi dobile produženje roka za prodaju “svoje” imovine u izvršnom postupku, bankama će biti dovoljno samo da u prvih pola godine daju oglas za prodaju.
- Imajući u vidu stanje privrede u Srbiji, pooštravanje uslova za reorganizaciju je krajnje nerazumna mera. Zakon o stečaju treba menjati u delu koji reguliše reorganizaciju, ali u pravcu sasvim suprotnom od onog kojim ste vi krenuli – na primer dozvoliti da se plan reorganizacije podnese i nakon donošenja rešenja o bankrotstvu, ili na neki drugi način stvoriti veće mogućnosti za reorganizaciju.
- Iako se po važećem Zakonu ne može izdavati u zakup dužnik kao pravno lice, već samo imovina iz stečajne mase, stečajni upravnici su i do sada faktički izdavali u zakup preduzeća u stečaju – tako što su izdavali celokupnu imovinu! Verujemo da su i radnoj grupi koja je radila Nacrt i ministru Kneževiću poznati primeri zrenjaninskih preduzeća Luksol i Jugoremedija, kao i mnogih drugih u Srbiji u kojima je izdavanje imovine u zakup dovelo samo do bogaćenja zakupca i njegovog privilegovanog položaja u reorganizaciji ili kupovini dužnika. Vaše obrazloženje da „ovakvo rešenje uvećava mogućnosti efikasne i uspešne prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, jer bi treća lica svakako mogla da pokažu daleko veću zainteresovanost za kupovinu stečajnog dužnika koji je poslovno aktivan u sferi svoje delatnosti“, suprotno je dosadašnjim iskustvima. Nakon izdavanja stečajnog dužnika u zakup, jedino lice zainteresovano za kupovinu dužnika kao pravnog lica ostaje zakupac. Mogućnost efikasne i uspešne prodaje se smanjuje, a povećava se mogućnost za korupciju.