U kapitalizmu:
Cilj obrazovanja jeste priprema za izlazak na tržište rada, odnosno prodavanje stečenih znanja i veština. Sistem obrazovanja ustrojen je spram logike kapitala: učenici su potrošači, znanje roba, a drugi učenici konkurencija. Kvalitet obrazovanja ne meri se spram intelektualnog i društvenog napretka koji omogućava i donosi, već spram toga da li odgovara potražnji na tržištu rada, da li je profitabilno i koliku platu donosi. Na ideološkom nivou, obrazovanje pruža presudni alat disciplinovanja masa kroz nametanje ideja vladajuće klase (sakralnost privatne svojine, individualnost, konkurentnost, proračunljivost, i dr). Obrazovanje, kroz visoke školarine, služi i kao sredstvo zgrtanja bogatstva za različite strukture i pojedince; ovom skupoćom obrazovanja se takođe suzbija socijalna mobilnost, ljudi drže u ucenjenom položaju, a u "naprednijim" zemljama kapitalizma obrazovanje otvoreno vezuje za dužničko ropstvo.
U socijalizmu:
Cilj vaspitanja i obrazovanja jeste razvoj svestrane, zrele i nezavisne društvene ličnosti razvijenog kritičkog duha, spremne da razvija svoje sposobnosti, sarađuje s drugima, doprinosi razvoju zajednice i drugih njenih članova. Učenik se posmatra kao pojedinac s kojim ćemo u budućnosti rešavati društvene probleme i razvijati se uzajamno, obrazovanje i kao alat za lični i kolektivni razvoj i kao ljudska potreba, a drugi učenici prijatelji i saveznici. Kvalitet obrazovanja se meri spram toga koliko i na koji način doprinosi rešavanju društvenih problema i razvoju ličnosti. Kako bi se ispunio ovaj cilj, obrazovanje mora biti besplatno, javno i svima dostupno od vrtića do visokog obrazovanja. Specifičnosti ličnih i porodičnih (ne)prilika ne smeju biti prepreka. Ispunjenjem ovog cilja, ostvario bi se jedan od uslova za društvo jednakih, solidarnih, slobodnih i kreativnih ljudi - socijalističko društvo.
