Ustav Republike Srbije i Zakon o radu u sebi ne sadrže reč radnik.
U početnim fazama razvoja ove grane prava korišćen je, između ostalih, izraz „radničko zakonodavstvo“ kao naziv za sve propise koji se bave odnosom radnika i kapitalista. Reč „radnik“ je zamenjena rečju „zaposleni“, sa ciljanim prizvukom milosrđa koje radnik prima od gazde koji mu daje posao, koji ga je zaposlio. Opisana terminološka eliminacija radnika iz srpskog pravnog sistema je, naravno, samo odraz sistematskog unižavanja položaja radnika koje je počelo razbijanjem zajedničke države jugoslovenskih naroda, a svoju finalnu, najotvoreniju fazu živi kroz trenutno vladajuće petooktobarske režime.
U trci ka dnu u pogledu radničkih prava, Srbija je nakon donošenja aktuelnog Zakona o radu (kao i smanjenja plata i uvođenja zabrane zapošljavanje u javnom sektoru, kao i smanjenja penzija) 2015. godine na Doing bussiness listi Svetske banke1 skočila za 32 mesta (sa 91. na 59. mesto)2, te time dobila potvrdu da je na pravom putu vođenja politike u korist najbogatijih i zapadnih investitora. Od prava na rad na sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini i samoupravljanja kroz radničke savete i zborove radnih ljudi, došli smo do prava na rad zaposlenih koji služe dobiti privatnog tzv. poslodavca, uz sredstva za proizvodnju koja su u privatnoj svojini istog, te do ugovora o radu čija je srž podređenost radnika gazdi. Treba imati u vidu da je ugovor o radu jedinstven u porodici ugovora po tome što se njime uspostavlja pravna nejednakost među potpisnicima, gazdom i radnikom. Radno pravo u kapitalističkim državama služi za ograničenje „slobode ugovaranja“ neograničene podređenosti radnika i zakonska rešenja u svakoj pojedinačnoj zemlji kapitalizma možemo shvatiti kao pouzdan indikator pozicije te zemlje u globalnom sistemu kapitalističke ekploatacije, kao i merilo snage organizovanog radničkog pokreta. Tako će, naravno, biti bolji položaj radnika u državama evropskog centra u odnosu na položaj istih u razvalinama bivše Jugoslavije.
Sa tim na umu, valja nam videti kako je podređenost radnika regulisana i kako zakon štiti prava potčinjenog radnika u Srbiji. Radnici se mogu izrabljivati u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima koje donosi vlast koja je kontrolisana od strane kapitalista. Načelno, u Srbiji je ugovor o radu na neodređeno vreme osnovni vid zaposlenja, ali, usled brojnih dozvoljenih izuzetaka od pravila o radu na neodređeno vreme, to pravilo je u praksi i te kako dovedeno u pitanje. Ugovori na određeno vreme, ugovori o privremenim i povremenim poslovima, agencijsko zapošljavanje i sl. služe kao alat kojim gazde izbegavaju primenu pravila da radnicima obezbede stabilno zaposlenje. Jedan od osnovnih problema našeg radnog zakonodavstva je i prevelika raštrkanost radnopravnih odredbi u raznim zakonima, umesto objedinjenosti svih pravila ove prirode u jednom zakonu o radnim odnosima koji bi se odnosio na sve zaposlene u privatnom sektoru, uz postojanje odgovarajućeg pandana u zakonu koji bi jedinstveno regulisao radne odnose u javnom sektoru i položaj državnih službenika. Najvidljiviji primer ovog problema je antiradnički Zakon o agencijskom zapošljavanju, koji agencijski zaposlene radnike stavlja u faktički značajno gori položaj od svojih kolega koji su zaposleni direktno od strane poslodavca u skladu sa opštim odredbama Zakona o radu. Takođe, u Srbiji postoji grupa radnika koji formalno imaju status preduzetnika (samozaposlenih), ali u pogledu svojih primanja u celosti zavise od jednog klijenta, koji je zapravo poslodavac. Takav poslodavac nema obaveze prema tim radnicima koje ima prema svojim radnicima u opštem režimu, npr. ne mora im uplaćivati doprinose. U opisanom položaju su dostavljači hrane za koje je obnovljena ona liberalna sloboda rada koja im omogućava da rade neograničeno radno vreme i koja neće prinuditi na korišćenje godišnjeg odmora. Naša država i te kako ima mehanizme kojima može skinuti masku preduzetništva sa opisanog radnog odnosa bez radničkih prava. Naime, može jednostavno primeniti svoje oružje iz poreskopravnog arsenala kojim naređuje da se činjenice od kojih zavisi koliko će se poreza platiti imaju tumačiti prema njihovoj ekonomskoj osnovi. U pitanju je tzv. test samostalnosti na kojem bi svaka platforma dostave hrane bila uhvaćena u zloupotrebi prava koja se ogleda u lažiranju svojih radnika kao poslovnih partnera, a radnici bi dobili radnopravnu zaštitu tako što bi ovakvim poslodavcima bilo naređeno da svoje tzv. poslovne partnere smesta zaposle. Takođe, opisana intervencija države bi ohrabrila radnike u dostavi hrane da podnesu tužbe protiv svojih gazda za dugovani staž i doprinose koje im ovaj putem opisane prevare nije uplaćivao.
Pored opisanih zakonskih manjkavosti, postoji očigledan problem nepoštovanja i takvih pravila. Srbija je krajem 2024. godine imala 218 inspektora za rad, te prema dostupnim podacima jedan inspektor godišnje obavi 300 nadzora. Nije teško zaključiti kakav će biti kvalitet tog rada. Prvi korak ka poboljšanju položaja radnika mora biti efikasnija kontrola poštovanja postojećih propisa koji ih u nekoj meri štite, a to se može postići jedino zapošljavanjem većeg broja inspektora rada i njihovim adekvatnim plaćanjem. Inspekcija rada za jedan od svojih osnovnih zadataka mora imati da utvrđuje da li se se po nestandardnim uslovima rada (rad na određeno, povremeni/privremeni rad) zaista samo vanredno angažuju radnici za kojima ne postoji stalna potreba, ili se prevarno izbegava zasnivanje stalnog radnog odnosa sa radnicima.
Nikada ne treba zaboraviti da su sva prava radnika unutar kapitalizma iznuđena klasnom borbom – čak je i sama Međunarodna organizacija rada (MOR) osnovana 1919. godine iz straha od širenja komunističkih revolucija izvan SSSR (indikativno je da je među osnivačima MOR bila i žestoko antikomunistička Kraljevina SHS). Iako ni najbolji zakon o radu u okviru postojećeg sistema ne može vratiti radnicima dostojanstvo koje su imali tokom samoupravljanja, mogu se napraviti koraci ka boljem položaju radnog naroda. Najpre se mora uvesti jasno pravilo da se minimalna zarada može isplaćivati samo kao privremeno rešenje za koje se opravdanje ima dati inspekciji rada, a ne kao po postojećem sistemu samo upoznati sa razlozima sindikat (koji često i ne postoji u okviru preduzeća), te jasno utvrditi pravila po kojima će ugovor o radu na neodređeno vreme biti preovlađujući način zaposlenja, što se pravno najefikasnije može ostvariti propisivanjem rigoroznijih ograničenja nestandardnih načina zaposlenja i momentalnim ukidanjem Zakona o agencijskom zapošljavanju.
Za razliku od sadašnjih petooktobarskih vlasti, PRL za svoj cilj ima da potpomogne ekonomsku sigurnost radnog naroda, a ne predvidljivost profita za zapadne investitore.
1 Navedena lista je ukinuta zbog korupcionaškog skandala 2021. godine
2 Čitaocu će možda biti zanimljiv podatak da je na poslednjoj objavljenoj listi Severna Makedonija bila na 17. mestu, ispred Nemačke, Austrije, Japana i Švajcarske
