Da li je puko poštovanje zakona, odnosno famozna “vladavina prava” - o kojoj svakodnevno slušamo u medijima od brojnih političara - dovoljna da bi prevazišli neke od problema našeg društva (o ostvarivanju slobode i napretka da i ne govorimo)? Naravno da nije - presudno je ko piše zakone, kakve zakone, i u čijem interesu. Nema govora o vladavini prava, ako većina nema prava da se izjasni kako i sa kojim ciljem treba da se pišu zakoni, ako zakon služi podređivanju većine bogatoj manjini. Nacistička Nemačka donela je pre 80 godina korpus nehumanih „rasnih zakona“ za koje niko normalan danas neće reći da su dobri. Zakon je sredstvo i, kao i svako sredstvo, može se upotrebiti na više načina, kako pozitivnih i pravednih tako i nepravednih i destruktivnih.
U našoj zemlji decenijama unazad donose se katastrofalni zakoni. Zahvaljujući tim zakonima ostali smo bez oranica, fabrika, socijalne sigurnosti, obrazovanja, krova nad glavom, kulturnih institucija, pristupa odmoru, kulturi i rekreativnom sportu. Radnici i radnice su ostali nezaštićeni pred hirovima bahatih gazda i kompanija; postupak naplate duga je privatizovan i pretvoren u mafijašku industriju otimanja domova i dužnima i nedužnima; građevinska mafija divlja bez kontrole i svojim malverzacijama odnosi i ljudske živote. Vojska nam je svedena na dobrovoljno lovačko društvo, škole nam svakodnevno ostaju bez kadrova, a na redu su, izgleda, uništavanje univerziteta i kulturno-istorijskih znamenitosti.
Da bismo shvatili zašto se donose takvi zakoni, moramo prvo pogledati ko ih donosi. Formalno je to uobičajena procedura: Vlada podnese, vladajuća većina usvoji i to je to. Međutim, pre nego što nacrt nekog zakonskog akta Vlada usvoji i on postane predlog, u izradi učestvuju ključni faktori. To su u našem slučaju organizacije kao što su NALED, Savet stranih investitora, nemački GIZ, nedavno pauzirani USAID i mnoge druge. Često se dešava da ministri samo letimice pogledaju takav nacrt (i, eventualno, u njega ugrade svoj lični i partijski interes). U srži, nama izradu najbitnijih dokumenata za funkcionisanje zemlje sprovode nelegitimne institucije, direktni eksponenti krupnog kapitala i imperijalizma.
U jednoj kapitalističkoj zemlji teško se može očekivati da se vladajuća klasa okrene protiv svojih interesa i donosi pravila koja joj ne idu u korist. Tezu Karla Marksa da je država eksponent vladajuće klase koja je prisvaja ne bi li na legalan i institucionalan način sprovodila ono što joj pogoduje vidimo u svakom aspektu naše svakodnevice. Takvi se zakoni pišu u Srbiji, a njihove posledice osećamo svi: kroz obespravljenost i izrabljivanje na radnom mestu, kroz nesigurnost pod svojim krovom, kroz nejednak pristup pravdi i pravu i “pravila” koja na svakom koraku pogoduju samo bogatima i moćnima.
Kakve zakone nudimo mi? Upravo suprotne. Mi smo radikalna levica i zastupamo interese najširih slojeva društva. Naš cilj je da zakone pišu legitimni zastupnici naroda, u interesu naroda; bez upliva banaka, kapitalističkih predatora i predstavnika imperijalnih sila. Naš cilj je da srpski zakoni održavaju volju naroda, da štite interese i obezbeđuju pravdu svima nama koji živimo i želimo da živimo od svog rada.
Zastupamo interese radnika i radnica, poljoprivrednika, penzionera; ratnog invalida; samohrane majke; čoveka kojem je uskraćeno pravo na stabilan i normalan posao; porodice kojoj je ugrožen krov nad glavom. Ukoliko kao društvo nismo u stanju da svima obezbedimo siguran život i materijalno blagostanje, a ne milostinju i minimalnu egzistenciju, onda nismo ni pravedna ni uspešna zajednica.
Ekonomski zakoni koje će pisati, predlagati i usvajati PRL zasnivaće se na reindustrijalizaciji, jačanju uloge države u ekonomiji, razvitku poljoprivrede, porastu produktivnosti, osvajanju novih tehnologija, i, pre svega, pravednijoj raspodeli. Za razliku od današnjeg sistema, gde je profit kapitalista na prvom mestu i prvi (često jedini) cilj u proizvodnom lancu, naši zakoni će osloboditi privredu od robovanja privatnom profitu i regulisaće je prema potrebama društva. Cilj je pravda - i to ne, kako neki građanski teoretičari navode, model “redistributivne pravde” u kojoj nam državni organi uzimaju a zatim dele „na kašičicu“; nego pravda po modelu ekonomske demokratije, gde će proizvođači i društvo kao takvo sami odlučivati o proizvodnji i raspodeli dobijenog.
Socijalni zakoni obezbediće dostojanstvene i ekonomski održive penzije. Ne smemo dozvoliti da nam najstariji sugrađani, koji su decenijama ulagali u društvo svojim radom, biraju između lekova i obroka. Socijalni zakoni će proširiti zaštitu ugroženih, i materijalno i širenjem kategorija koje mogu da se obrate za pomoć. Svako treba da oseća da je deo ovog društva, i to ne simbolikom i patetikom nego intervencijom države u korist svih nas. Ne postoje građani zbog države nego država zbog ljudi. Socijalni zakoni moraju omogućiti svima pravdu i jednakost, i to ne eufemistički kroz “jednake šanse za uspeh”, nego suštinsku jednakost u kojoj svako ima pristup svemu što mu je potrebno i svako na najbolji način doprinosi zajednici.
Prosvetni zakoni obezbediće besplatno školovanje od osnovne škole do postdiplomskih studija. Zahvaljujući besplatnom školovanju u doba socijalizma, za samo četvrt veka smo od nepismene, agrarne i gladne zemlje stvorili modernu, industrijalizovanu, prosvećenu i srednje razvijenu državu. Danas, međutim, u našoj prosveti stanje nije ni izbliza dobro. Pod hitno moramo zaustaviti trend devalvacije diploma, omalovažavanja prosvetnih radnika, uskraćivanja šansi siromašnijim slojevima društva da se školuju i iznedre buduće akademce. Moramo povratiti narušeni ugled kompletne srpske prosvete. Privatno školstvo i zapostavljanje javne prosvete su naneli veliku štetu obrazovanju i jedno su od ogledala destruktivnosti “tranzicije”. Vratićemo monopol na visoko obrazovanje tamo gde mu je i mesto, u ruke odgovorne i narodne države. Imperativni cilj radikalne levice u prosveti jeste i biće potpuno besplatno obrazovanje od osnovne škole do postdiplomskih studija i specijalizacija za lekare!
Medijski zakoni, osim poštovanja opštih standarda, moraju da obezbede pravo građanima na informisanje po ključnim društvenim pitanjima. Tabloidizacija nije uzrok medijskog sunovrata, nego samo posledica tranzicionih procesa od kojih se ovde izdvajaju privatizacija medija i partikularni interesi njihovih vlasnika. Mediji su u rukama tajkuna, a u poslednje vreme sve je više i otvorenih stranih ispostava velikih sila. Nama kao društvu nije potreban izbor između gledišta koje nam serviraju kapitalisti i imperija spram svojih interesa; nama je potrebno naše gledište putem snažnih i nezavisnih državnih medija, sa mnogo dopisnika u zemlji i svetu. U tom cilju neophodna je presudna uloga države u medijskoj sferi. Osim postojećih javnih servisa, potreban je čitav niz elektronskih i štampanih medija u vlasništvu republike, autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave. Nama nisu potrebni lažni analitičari koji sve stavove javnog mnjenja upodobljavaju mišljenju ove ili one interesne elite. Nama trebaju mediji čija su ciljna grupa ljudi željni pravde, a ne karike u komercijalnom lancu.
Na kraju, na vrhu kodifikovanog pravnog sistema svake države je onaj najvažniji zakon, onaj prema kome se svi drugi pozitivni akti upodobljavaju. To je Ustav. Aktuelni srpski akt na snazi je tek 19 godina i rezultat je unutrašnjih pogodbi političke elite sklopljenih u jeku privatizacijske pljačke naroda i zemlje.
U budućem ustavnom dokumentu ćemo izraziti načela da je Srbija istinski, a ne samo formalno, država ravnopravnih građana; da u zemlji funkcionišu istinski demokratske, a ne oligarhijske i raznim lobijima potkupljene institucije - institucije koje rade u interesu opšteg dobra i boljitka za sve. Da je državna i društvena svojina osnov privrednog života i društva; da su strateški resursi i prirodna bogatstva neotuđivo vlasništvo naroda; da su krov nad glavom i egzistencijalni minimum neotuđiva prava svakog čoveka; da su svi jednaki pred zakonom i da nijedan pojedinac nije preči od interesa zajednice. Takvim dokumentom bismo postavili pravne osnove za istinsku zajednicu ljudi, povezanu potrebama i interesima, a ne stado podanika koje teroriše kapitalistička manjina kroz svoj policijsko-pravni sistem.
