šesti oktobar

Šesti oktobar – mitologija i stvarnost

1024 576 Partija radikalne levice

Jedne godine, verovatno na iznenađenje mnogih, šesti oktobar nije svanuo u nekim delovima sveta. Godina je 1582, a delovi sveta su Papska država i još neke katoličke zemlje sa svojim tadašnjim prekomorskim kolonijama. U Srbiji je, pak, šesti oktobar svanuo svake godine tokom zabeležene istorije, uključujući i tu 1582, i 1919. kada je ovde promenjen kalendar, pa i 2000. godinu. I u doslovnom, i u simboličkom smislu.

Mitologija Šestog oktobra možda je čak i snažnija od mitologije Petog oktobra, događaja koji je temeljni osnivački mit savremene neoliberalne Srbije. Ona je na neki način njegova neophodna dopuna.

Osnivačke mitove ima svako društvo. Oni služe društvenoj koheziji i daju poretku idejnu potporu, ali na način da je ona utemeljena u zajedničkoj istoriji i da članovi društva u njoj mogu da saučestvuju, da se osećaju njenim integralnim delom. Zanimljiva odlika Petooktobarskog mita — koju deli sa drugim (neo)liberalnim mitovima — jeste da se on u svom uspostavljanju obračunava sa samim pojmom mita i sa svim postojećim temeljnim mitovima srpskog i jugoslovenskog društva (Kosovski mit, Prvi i drugi srpski ustanak, Narodnooslobodilačka borba). To je posebno vidljivo u narativu petooktobarskih ideologa s početka dvehiljaditih. Kasnije su stari temeljni mitovi počeli da se upotrebljavaju na performativni, estetski način, ali tek onda kada su lišeni svoje idejne snage (npr. Kosovski mit u desnom, NOB u levom krilu liberalizma, ustanci u sterilnim državnim obeležavanjima godišnjica).

Novi, Petooktobarski mit je, međutim, imao jednu suštinsku falinku. Poredak koji je uspostavljen, ispostaviće se jako brzo, bio je nepovoljan, pa čak i poguban, za najveći deo njegovog društva. Nije stvar u tome, kako se često spočitava u kritikama, da on nije potekao organski, ili iz naroda — jeste u jednakoj, nekad i većoj meri u kojoj su takvi događaji inače organski. Nije ni stvar toga da je samo društvo bilo duboko podeljeno po pitanju tog događaja — i to je veoma često slučaj sa temeljnim događajima. Stvar je u tome da je diskrepancija između onih koji su došli na čelo države, njihovih namera i razumevanja budućnosti društva, i ostatka društva, bila takva da je on bio neodrživ.

Zbog toga je skoro istovremeno sa stvaranjem Petooktobarskog mita paralelno počeo da se stvara mit o Šestom oktobru (kasnije dopunjen mitom o Dvanaestom martu). Sadržina ovog mita ide otprilike ovako: ne postoji problem sa Petim oktobrom (problem sa osnivačkim mitom ne sme da postoji, te pukotine mogu da znače kolaps poretka!), problem je što Šesti oktobar nikada nije svanuo. Za to što nije svanuo nalazili su se različiti krivci, u zavisnosti od pozicije tumača na dozvoljenom liberalnom političkom spektru — deca komunizma, služba™, Koštunica, radikali, ubistvo Đinđića.

U stvarnosti, Peti oktobar je doneo upravo ono što je bio dizajniran da donese — privatizacije i deindustrijalizaciju, potpunu zavisnost od Zapada, naročito Evropske unije, strane direktne investicije, prezaduženje države i stanovništva, svirep izvršni postupak, ogromnu nejednakost, nedostatak demokratije, nezaposlenost, ukidanje radničkih prava, nepriuštivost stanovanja, gubitak prehrambenog i svakog drugog suvereniteta. To je ono što je pisalo sitnim slovima kada se najavljivalo kroz velike reči efikasnosti, tranzicije, konkurentnosti, lustracije, transparentnosti, reforme pravosuđa i obrazovanja, evropskih integracija. Kako je to izraženo u susednoj Rumuniji koja je prošla kroz sličan proces: “Mislili smo da ćemo sve zadržati i dobiti Holivud. Holivud nismo dobili, a izgubili smo sve što smo imali.”

Zbog svega ovoga je mit o Šestom oktobru ne samo neophodan, već i šire rasprostranjen od Petooktobarskog mita, koji je danas ostao ograničen na uzak krug svojih ideologa i najzagriženijih evrofila. Šestooktobarski mit je, naprotiv, široko rasprostranjen i praktično je zamenio osnivački mit. Zato ako želimo da išta promenimo i izborimo se protiv neoliberalnog režima, moramo da se izborimo sa Šestooktobarskim mitom i da kao društvo jasno kažemo: šesti oktobar je svanuo, evo već dvadeset šesti put od tada.