piše: Stefan Stefanović, sekretar RO
„Ne, tako ne može. To neko mora da vodi.“
Reči su kolege nakon što sam predstavio samoupravljanje u jednom razgovoru. Nakon raspada Jugoslavije, ideja da radnici vode preduzeće se izgubila u vihoru rata, tranzicije i novog sistema, svodeći se na ’relikviju prošlosti’, spominjanu u nostalgičnim sećanjima starijih generacija. Alternativno, čuo bi se neki glas, govoreći kako su Jugoslavija i njen sistem osuđeni na propast od početka. Kako je sistem u kom je radnik ujedno i saradnik u zajedničkom poduhvatu, čiji glas se može čuti uopšte, a ne samo kad se daje otkaz, neefikasan. Da je saradnik bolji kao sluga, bičevan figurativno i stvarno kroz ceo život, i da je tako ’efikasnije’, ’prirodnije’, i ’jednostavno bolje’.
O problemima s kojim se ’sluge’ i sistem suočavaju može se mnogo reći, kroz godine su napisane brojne knjige i članci. No, puko pričanje o problemu ne služi ničemu ako se ujedno ne radi na rešenju. Čak i bez ijednog teksta napisanog čovek oseća kako je nemoćan, izluđen i otuđen. Kako ga sistem veže u lance i primorava na poslušnost. Kako ga ubeđuje da je slobodan. Kako čovek gubi vezu s ljudima i samim sobom. Ovako je najbolje, on čuje. Nema druge opcije, sve ostalo je osuđeno na propast.
Da li je?
Šta ako je efikasnije samoupravljanje?
Šta ako je prirodnije zadrugarstvo?
Šta ako je jednostavno bolje da sluga bude saradnik?
„To društvo, ipak, koje možemo očekivati da dominira ako čovečanstvo nastavi da se razvija, nije gde kapitalista postoji kao vođa i radnici bez glasa, nego zadruga ravnopravnih radnika koji zajedno raspolažu sredstvima za proizvodnju, radeći pod izabranim i smenjivim upravnicima.“
-Džon Stjuart Mil, „Principi Političke Ekonomije“
Otkad je kapitalizma i privatnog vlasništva, postoji i drugačije. Od snova o Utopiji do najuticajnijih ekonomista, čuju se glasovi o samoupravljanju, zagovarajući da radnik ne odlučuje samo u politici, nego i na radnom mestu. Socijalistički mislioci od Prudona do Gramšija su pisali o nadmoći preduzeća gde radnici odlučuju, zajedno s pokušajima u Parizu, Kataloniji, Torinu i šire.
Davno pre nego što su radnici i seljaci oslobodili Jugoslaviju od fašističkog terora, udruživali su se u zadruge. Iako nisu zajedno upravljali proizvodnjom kao što će u narednim decenijama, preko saradnje ostvarivali su bolje uslove za sebe u nemilosrdnim uslovima kapitalizma na periferiji, nalik današnjoj situaciji. Jedan seljak je primoran da plaća premiju za opremu i zadužuje se kod zelenaša. Udruženi seljaci nabavljaju opremu povoljnije i zajedno prerađuju što proizvedu. To je bila zadruga. To je početak samoupravljanja kod nas.
Nakon pobede partizana, s novim sistemom uspostavlja se nova ekonomija nalik na SSSR. Plan i država u centru. No, to nije dugo trajalo. Usled niza okolnosti dostojnih posebnog teksta, Jugoslavija je odsečena od ostatka socijalističkog sveta, ostavljena na milost i nemilost. U takvim uslovima, često se govori, nastaju najveće ideje.
„Ništa što je stvoreno ne sme za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije.“
Ovim rečima završava se Program novostvorenog Saveza Komunista Jugoslavije, napisan 1952. godine. Dve godine pre, uveden je Zakon o upravljanju fabrikama, započinjući dotad neviđenu transformaciju. Preduzeća od sad su u rukama radnika i društva. Uvodi se „društveno vlasništvo“ kao nov koncept, gde je društvo vlasnik mesto države ili privatnika, dok radnici upravljaju njime preko radničkih saveta, izabranih i smenjivih. Direktor, izabran među njima, nije bio apsolutni vođa nalik u privatnom preduzeću. Naprotiv, zavisio je kako od Partije, tako i od Saveta, do te mere da je postao „najomraženija pozicija“ u celoj državi, konstantno pod pritiskom s obe strane. Kao nezavisni organ regulacije, postojale su Radničke kontrole. Partija, dodajem, nastavlja da drži uticaj na smer privrede, najviše u formi petoletki i ciljeva za preduzeća.
Nova organizacija se suočila sa skepticizmom, kako iznutra, tako i spolja. Nakon teorijskih razmatranja i omanjih pokušaja, Jugoslavija se odlučila na uspostavljanje samoupravljanja na nivou cele države. Ekonomisti u tom periodu, posebno strani, su bili sumnjičavi, smatrajući da će se preduzeća u rukama radnika raspasti, da će se sav novac isisati iz njih putem povišica dok će nezaposlenost naglo povećati ne bi li zaposleni zadržali što veći deo kolača. Domaći ekonomisti, mada optimističniji, imali su brojna pitanja i diskusije o budućnosti novog sistema.
Kakvi su rezultati samoupravljanja? U novoj deceniji, Jugoslavija se drastično razvija. Brojna preduzeća su otvorena u ovom periodu, a u narednim decenijama neka od njih će postati giganti u svojim sferama, čak šta više s međunarodnim dosegom. Energoprojekt, Gorenje, EI Niš, Merkator, Geneks da nabrojim nekoliko. Društveni proizvod, mera ukupne proizvodnje proizvoda i usluga, rastao je čak 10% godišnje, što je dotad neviđeno, a posle jedino izvedeno od strane NR Kine. Toliko se razvijala Jugoslavija pod samoupravljanjem.
60ih godina nastaje preokret, kako s novim Ustavom posle samo jedne decenije – Poveljom samoupravljanja, tako i sa novim planom za privredu. Savez Komunista se, sa ciljem produbljivanja samoupravljanja i decentralizacije, odlučuje na kontroverzan potez i prelazi na pristup ’odrešene ruke’(laissez-faire). Preduzeća dobijaju veću autonomiju, zajedno sa privredom generalno. Neka tržište diktira! U roku od godinu dana novi pristup pokazuje znake neuspeha. Neujednačen razvoj, nagla transformacija bez pripreme, neusmerena ulaganja zajedno s brojnim drugim razlozima dovode do krize, kulminirajući studentskim protestima 1968. godine. Nezaposlenost i Inflacija, pojmovi usko vezani za temu Jugoslavije, postaju relevantni u ovom periodu, no daleko od krize 70ih i 80ih.
Nakon saniranja krize 60ih i ranih 70ih, partija se odlučuje na još jednu transformaciju nakon manje od 10 godina, i uvodi novi Ustav 1974. godine. Za neke, ovo je početak kraja. Jugoslavija s novim ustavom postaje šest država u jednoj, usko povezanih s obezglavljenom vlašću, zavisnom od Tita. Šest država ujedno znači i šest privreda, međusobno u sukobu, primorani da sve proizvode za sebe, makar bilo manje efikasno, makar održavali ih u životu dotacijama. Pitanje je koliko je potencijal jugoslovenskih preduzeća sputan usled ovakvih okolnosti.
Ustav, zajedno sa zakonom uvedenim dve godine kasnije, uvodi još jednu novinu. Osnovna Organizacija Udruženog Rada(OOUR), preduzeća se dele na još manje celine koje se dogovaraju i dobrovoljno udružuju. Često nazivan „dogovorna ekonomija“, nova organizacija je vrlo brzo postala noćna mora za preduzeća, često paralizovana usled unutrašnjih nesuglasica, zahtevajući pomoć od Saveza Komunista.
No, paraliza je postala sveprisutna. Sa Naftnom krizom 70ih i naglim poskupljenjem kredita 1979. godine, Jugoslavija, razdeljena, obezglavljena i onemoćala, vrtoglavo upada u sve dublju krizu. Interesi, kako domaći tako i strani vide priliku za poslednju, najkrvaviju transformaciju Jugoslavije.
Radnici su tokom krize pružali otpor, nastojali su da se održe po svaku cenu. Nasuprot očekivanjima ekonomista, žrtvovali su svoje plate da bi se njihovo preduzeće održalo. Organizovali su se, vođeni iskustvima iz prethodnih decenija, da opstanu u najgorim uslovima.
Krajem 80ih nova vlada na čelu sa Ante Markovićem, u nastojanju da se priključi Evropskoj Zajednici, odlučuje da u potpunosti raskrsti sa samoupravljanjem, zagovarajući radničko akcionarstvo i ukidanje društvene svojine. Krajnji cilj je bio da se uspostavi privreda nalik na Zapadu. Tokom narednih godina samoupravna preduzeća postaju državna, bivaju privatizovana ili opstaju u formi radničkog akcionarstva. U isto vreme, kreće krvavi raspad cele države, ubrzavajući proces transformacije samoupravne, suverene države u ono što imamo danas.
Od saradnika u zajedničkoj državi, novonastale republike, nalik radnika su svedene na sluge, nudeći jeftinu radnu snagu, fabrike za bagatelu, pa čak i sopstvenu zemlju prvom kupcu.
Da naglasim. Samoupravljanje se nije raspalo. Samoupravljanje je silom okončano.
Šta to znači za nas?
Opstanak i razvoj samoupravnih preduzeća, do te mere da je njihov kraj nametnut silom, pokazuje njihovu moć. Čak i danas mogu se naći samoupravna preduzeća što opstaju i sijaju poput zvezda u najtamnijem mraku. Mondragon, ITAS Prvomajska i mnogi drugi vode se principima samoupravljanja, a neki se s ponosom sećaju Jugoslavije i njenog nasleđa. Samoupravljanja, bratstva i jedinstva.
Odgovor naš je stoga jasan.
Viševekovna teorija.
Decenije iskustva.
Mnoštvo primera.
Neko to mora da vodi.
Vodićemo mi radnici.
