IMT, FAP i drugi jugoslovenski industrijski giganti nisu pali sa neba. Iza njih su stajale decenije rada, hiljade radnika, inženjera i tehničara, čitavi lanci domaće proizvodnje i društvena ulaganja u industrijalizaciju.
Danas se njihova propast često predstavlja kao dokaz „neefikasnosti socijalizma“ i to je kapitalistički mit koji izvrće uzrok i posledicu.
Raspad Jugoslavije, ratovi i sankcije jesu razorili veliki deo zajedničkog proizvodnog sistema. Međutim, nakon toga nije usledila planska obnova industrije. Uvedena je kapitalistička restauracija: društvena imovina pretvarana je u privatnu svojinu, a proizvodnja podređivana interesu privatnog kapitala.
Fabrika više nije bila društveni proizvodni kapacitet koji treba razvijati. Postala je roba. Njene hale, zemljište, mašine i tržište postali su predmet privatnog interesa. Radnici, njihova prava i dugoročni razvoj proizvodnje postali su sporedni u odnosu na profit i upravo tu je i suština privatizacije: ono što su generacije stvarale kolektivnim radom pretvoreno je u privatno vlasništvo. Radnik koji je decenijama stvarao vrednost odjednom je proglašen „viškom“. Njegova plata postala je „trošak“. Njegova prava postala su „prepreka konkurentnosti“.
Fabrika koja je proizvodila postala je „neprofitabilna“, a imovina koja se može prodati postala je „atraktivna investiciona prilika“. Na ovakav način je kapitalistička tranzicija od industrijskog društva pravila društvo jeftine radne snage, uvoza i zavisnosti od stranog kapitala. Nije bilo dovoljno da se fabrika kupi. Morala je da se iscrpi njena radna snaga, smanji zaposlenost, obezvredi društvena imovina i proizvodnja podredi interesima vlasnika kapitala. Stoga je priča o „neuspešnim socijalističkim gigantima“ duboko ideološka.
Giganti nisu bili nevažni zato što nisu stvarali vrednost. Upravo su stvarali ogromnu vrednost i zato je njihova imovina i bila toliko privlačna kapitalu. Kapitalizam nema potrebu da čuva proizvodnju samo zato što je ona korisna društvu. Ukoliko je profit veći od prodaje zemljišta nego od proizvodnje traktora, kapital će težiti zemljištu. Ukoliko je jeftinije uvesti proizvod nego održavati domaću fabriku, kapital će težiti uvozu. Ukoliko je profit veći uz hiljadu radnika nego uz pet hiljada, višak radnika postaje „racionalizacija“.
Kapital ne pita šta društvu treba. Kapital pita šta donosi profit i zato je uništavanje industrije bilo praćeno uništavanjem radničke klase kao političkog i društvenog subjekta.
Zatvaranjem fabrika nisu nestala samo radna mesta. Nestajali su sindikati, kolektivi, stručna znanja, radnička solidarnost i mogućnost da radnici utiču na sopstveni društveni položaj. Od radnika, proizvođača napravljen je radnik koji treba da bude zahvalan na bilo kakvom poslu, od industrijske zemlje napravljena je zemlja jeftine radne snage, od društvene imovine napravljeno je privatno vlasništvo, od proizvodnje profit i to je stvarni bilans kapitalističke restauracije.
Zato IMT, FAP i drugi giganti nisu samo ostaci jedne prošle epohe. Oni su spomenici klasne transformacije kroz koju je društveno stvoreno bogatstvo prešlo u ruke privatnog kapitala, dok su radnici platili cenu tranzicije.
Socijalizam je industrijalizovao zemlju. Kapitalistička restauracija ju je deindustrijalizovala. Dok su jedni pričali o „slobodnom tržištu“, fabrike su se zatvarale, radnici otpuštali, proizvodnja gasila, a društveno bogatstvo prelazilo u privatne ruke. Nisu uništavali fabrike zato što nisu vredеле, već su uništavali društveni karakter onoga što je vredelo. Nisu radnici postali višak, već je višak postala društvena potreba u sistemu u kojem profit određuje šta sme da opstane. Nisu privatizovali samo fabrike, privatizovali su decenije tuđeg rada. Nisu prodavali samo imovinu, prodavali su industrijsku budućnost čitavog društva, a račun su platili oni koji su fabrike gradili, radnici.
To je suština kapitalističke restauracije: društveno stvoreno bogatstvo pretvoriti u privatni profit, a gubitke, nezaposlenost i propast proizvodnje ostaviti radničkoj klasi!
