Za nešto manje od mesec dana čak četiri pogona stranih kompanija zatvorena su u južnoj Srbiji – dva u Vranju i po jedan u Vlasotincu i Babušnici. Tome možemo dodati i situaciju u vezi sa čuvenom fabrikom „Tigar“ u Pirotu, u kojoj se nazire sve veća mogućnost zatvaranja pogona i otpusta radnika
Pokazalo se još jednom da je praksa kapitalizma takva da u njemu najviše eskploatisana biva periferija i da ceh loših poteza kapitalista i državne vlasti na kraju uvek najvećom i najpogubnijom cenom plaćaju najsiromašniji građani. Još jednom se možemo uveriti da je u kapitalizmu profit individualna, a šteta kolektivna kategorija.
Južni deo zemlje decenijama ekonomski zaostaje za ostatkom, a trule priče vlasti o njegovom oživljavanju i ravnomernom regionalnom razvoju pretvorile su se u košmar zaposlenih koji danas SMS porukama ili obaveštenjima na kapijama svojih fabrika dobijaju otkaz bez poštovanja i ovo malo zaštitne regulative koja je preostala u srpskom robovlasničkom radnom zakonodavstvu.
Država je iz budžeta svih nas dala finansijske subvencije i strane vlasnike firmi povlastila u odnosu na druge ekonomske činioce nazivajući ih pretenciozno „investitorima“ mada oni nisu ništa investirali ni materijalno ni tehnološki nego su nastupili kao pljačkaši naših javnih resursa. Zaposlenje i materijalno zbrinjavanje ljudi u siromašnim krajevima svelo se na privremeno rešavanje gorućeg problema nezaposlenosti, mizerne plate i nepodnošljive uslove rada.
Danas, kada stotine radnika u gradovima južne Srbije ostaju bez posla koji ih je održavao na nivou minimalne egzistencije, kao partija poručujemo da ćemo se boriti za sve njih i njihova prava i da ćemo uspostavimo sistem po meri radnika, sistem koji će ekonomski, ekološki i etički biti održiv i pravedan i koji neće posao svoditi na robovanje, a zarade na milostinju pljačkaša.
Ne zatvaramo oči pred činjenicom da jugu naše zemlje preti ekonomski kolaps i ne vidimo rešenja koja se donose po istoj matrici. Nije kolabirao samo najsiromašniji deo ove zemlje nego ceo model ekonomske politike Srbije u minule dve decenije. Nije rešenje ako umesto jednih subvencionišemo i povlastimo druge „strane investitore“ pa nam za koju godinu oni ponovo zatvore fabrike i otpuste naše radnike, naše sugrađane, naše komšije, naše rođake, naše prijatelje. Rešenje je da država konačno preuzme odgovornost i oslobodi i sebe i svoje građane od kandži krupnog kapitala i krupnog kriminala i da vodi ekonomske procese čiji osnovni cilj nije profit nego materijalno blagostanje svih nas.
