Pre više od dve decenije, tačnije jula 2002. godine, u Beogradu su predstavnici 13 stranih firmi potpisali Statut o osnivanju Saveta stranih investitora (FIC), čiji je osnovni cilj bio stvaranje boljih uslova za privlačenje stranih investicija u SR Jugoslaviju. Tadašnji ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom u Vladi Republike Srbije Goran Pitić izjavio je tom prilikom i da će u septembru 2002. biti usvojena „tri ključna zakona“ za strane investitore (zakon o koncesijama, zakon o zalozi i zakon o lizingu), što će uz set poreskih i neporeskih podsticaja, dodatno uticati na privlačenje stranih investicija u Jugoslaviju. Potpredsednik Savezne vlade Miroljub Labus izjavio je tada da će postojanje FIC-a doprineti poboljšanju investicione klime na domaćem tržištu, kroz davanje predloga za promenu zakonske regulative u domenu stranih direktnih investicija (SDI), kao i da će omogućiti uklanjanje „svakodnevnih“ prepreka u radu stranih kompanija. Savet stranih investitora osnovali su British American Tobacco (BAT), Bull Yugoslavia, Holcim, HVB banka Jugoslavija, Hajat, Mercedes Benz, OMV, Price Waterhouse Coopers, Siemens, Societe Generale Jugoslavija, Tehnogas, Tetra Pak i Veluks.
Dve decenije kasnije vidimo da je politika privrednog rasta zasnovana na privlačenju stranih investicija, odnosno celokupna strategija razvoja oslonjena na subvencionisanje stranih direktnih ulagača u Republici Srbiji potpuni promašaj. Usled globalnih lanaca vrednosti i oligopolske dominacije velikih firmi na svetskim tržištima, ne postoje značajnije domaće investicije niti industrijska politika države, a koje bi predstavljale izlaz iz trenutne situacije i omogućile da se postigne realni privredni rast. Strategijom rasta subvencionisanjem stranih investitora, odnosno nuđenjem jeftine radne snage ni jedna država na svetu nije ubrzala svoj razvoj. Prljave investicije (poput zloglasnog Rio Tinta) ili one koje donose samo inferiornu tehniku i tehnologiju (čuveno „motanje kablova“), zaposlenima pružaju zarade koje su velike tek toliko da se preživi do sledeće plate, mogu u najboljem slučaju da vode kratkoročnom privrednom rastu, ali koje naravno ne vode ozbiljnom dugoročnom i strateškom ekonomskom razvoju, nezavisnost da ne spominjemo. Izdašno subvencionisanje stranih investitora po radnom mestu umesto po novododatoj vrednosti, izvoznom rezultatu ili transferu visoke tehnologije, štetno je i pogrešno. Vladajuća nomenklatura u poslednjih nekoliko godina omogućila je investitorima ali i domaćim kompanijama da uvozom radne snage zadrže niske nadnice i visoke profite, što je opšta tendencija, ne samo u Srbiji nego i na sirem evropskom području. Doprinosi za strane radnike drasticno su smanjeni od 2022. naovamo, čime država dodatno časti „preduzetnike“, a na štetu fondova penzijskog i zdravstvenog osiguranja.
Ono za šta se Partija radikalne levice zalaže jeste politika državnih ulaganja u sistemsku infrastrukturu, domaća istraživanja i naucni razvoj kao i subvencije koje bi podsticale industrijsku proizvodnju sa celovitim proizvodnim sistemom.
