✍️ Radnički štab PRL
Nedavno je u medijima najavljeno zatvaranje fabrike „Leoni“ u Malošištu, opštini Doljevac kod Niša. Predviđeno je masovno otpuštanje radnika (oko 1.900, duplo više nego što je prvobitno najavljeno) počevši od septembra 2025. sve do kraja godine. Informaciju o otpuštanju radnicima je preneo generalni direktor „Leoni Srbija“ Aleksandar Petrović. Menadžment korporacije Leoni naveo je da je glavni razlog za odluku o gašenju fabrike taj što ona radi sa značajnim gubitkom. Situaciju otežava pad evropske automobilske industrije što negativno utiče na ukupan finansijski rezultat „Leoni Grupe“ koja u Srbiji proizvodi sisteme kablova za evropsku automobilsku industriju.
Radnicima koji ostaju bez posla biće isplaćena otpremnina u vrednosti 50 odsto od bruto iznosa prosečne mesečne zarade isplaćene u poslednja tri meseca za svaku punu godinu radnog staža ostvarenu u kompaniji. Za one koji se dobrovoljno odluče za prelazak bez otkaznog roka predviđena je fiksna otpremnina od 75.000 dinara, ali u tom slučaju gube pravo na zakonsku otpremninu. I dok generalni direktor „Leonija“ navodi „loše finansijske rezultate“, pravu cenu snosi 1.900 radnika i njihovih porodica koje se suočavaju sa neizvesnom budućnošću. Iako se menadžment „Leonija“ hvali da je ponuđena otpremenina „iznad zakonskog minimuma“, poput one od 93.000 dinara za operatera sa tri godine staža, mizerna je to nadoknada za iznenadni gubitak sredstava za život i dostojanstva. Ovo je zastrašujući primer kako se „sloboda kapitala“ pretvara u neslobodu radnika.
U javnost je puštena i informacija da bi „Fiat“ mogao da preuzme deo otpuštenih radnika, doduše uz smanjenu, fiksnu otpremninu. Dakle, sistem je sledeći: radnici se premeštaju između poslodavaca, primorani su na teške životne izbore i lišeni svojih punih prava, dok se država (koja bi trebalo da vrši svoju socijalnu funkciju) povlači i još jednom pokazuje da je ne želi da garantuje niti osnovnu socijalnu zaštitu i radnička prava. Političari (kako bivše, tako i sadašnje vlasti) koji su svečano otvarali fabrike i hvalili se stranim investicijama, sada su upadljivo odsutni dok se skoro dve hiljade pojedinaca tera u egzistencijalnu nesigurnost. Treba podsetiti i na to da je predsednik Vučić dva puta svečano otvarao postrojenja „Leonija“.
Slučaj „Leonija“ ilustrativno razotkriva sistemske propuste današnjeg ekonomskog modela koji garantuje samo nesigurnost radničkoj klasi Srbije, dok strani kapital obasipa beneficijama. Partija radikalne levice se zalaže za društvo u kojem ljudski potencijal nije ograničen siromaštvom, otuđenjem ili eksploatacijom. To uključuje obezbeđivanje univerzalnog pristupa osnovnim pravima kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje, stanovanje i hrana, kao i oslobađanje radnika od eksploatatorskih uslova rada. Zatvaranje „Leonija“ naglašava hitnu potrebu za novom ekonomskom strategijom – onom koja iskorenjuje nezaposlenost kroz garantovana radna mesta, ukida mere štednje, povećava javna ulaganja i podiže prihode radnika.
Moramo prevazići model koji daje prednost korporativnim profitima i „stranim investitorima“ putem poreskih olakšica i subvencija, što će sve češće dovoditi do katastrofalnih ishoda poput ovog u „Leoniju“. Ekonomska politika, kako je zagovara Partija radikalne levice, podrazumeva vraćanje ekonomske suverenosti kroz mere kao što su progresivno oporezivanje i nacionalizaciju strateških resursa i industrija. Samo tako možemo izgraditi Srbiju u kojoj su jednakost, solidarnost i istinska demokratija – uključujući demokratiju na radnom mestu – ne samo želje, već živa stvarnost za svakog građanina. Borba za pravedno društvo je kako globalna tako i lokalna, a nevolja Leonijevih radnika direktna je posledica tržišta rada diktiranog od strane velikih korporacija.
